Župa Kraljice svete Krunice

Zapali svijeću za žrtve Vukovara

Pozivam sve građane Hrvatske da u utorak i srijedu zapale lampaše za stradale u Vukovaru i postave ih na svoje prozore.

Pozivamo da se u miru i molitvi prisjete žrtava koje su položile najvrjednije što su imali za slobodnu Hrvatsku, svoje živote. 

'I reći ću vam samo još jednu stvar: Zapamtite Vukovar!'

Trideset i treća Nedjelja kroz godinu

Današnja sveto pisamska čitanja su puna ozračja približavajuće borbe u konačnici vremena, koju mi na neki način (kao vjernici) u sebi vodimo (proživljavamo) svaki dan... To svakidašnje trvenje je kao naše (potrebno) razbuđivanje, podsjetnik da smo pozvani biti aktivni kreatori zbilje, a nikako pasivni promatrači iz prikrajka sakristije... Jer stvarnost ne čeka, nego se priklanja prevladavajućoj aktivnosti... 

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Dn 12, 1-3)
Čitanje knjige proroka Danijela

U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda. Bit će to vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj će se narod spasiti - svi koji se nađu zapisani u Knjizi. Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost. Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost. Riječ Gospodnja.

»U ono vrijeme…«. Vrijeme na koje prorok misli je ono vrijeme u kojem je bezbožnost dosegla svoj vrhunac: u 11. poglavlju, naime, bili su otkriveni povijesni događaji koji su okončani smrću sirijskog kralja Antioha IV. Epifana, neprijatelja Božjega. Međutim, kad se činilo da će zlo koje se sve više širilo pobijediti, povijest će ući u eshatološki događaj: poruka nade je upravo ono što pruža ovaj ulomak koji opisuje vrijeme svršetka. U njemu neće više biti moguće dvosmislenosti i kompromisi: svaka stvar će se pojaviti u svojoj pravoj stvarnosti. Sukob sa silama zla postat će otvorena bitka, a narod Božji će doživjeti izvanrednu zaštitu arkanđela Mihaela. Bit će to dakle vrijeme velike tjeskobe i ujedno spasenja onoga koji je bio vjeran. Gospodin svoje poznaje jednog po jednog, njihova su imena zapisana u njegovoj knjizi: neće ih moći zaboraviti (1. r.). Dogodit će se, dakle, prijelaz vremena u vječnost; ovdje je proročki naviješteno sveopće uskrsnuće (»mnogi« je semitizam da se označe 'svi'), u kojem će svaki pojedini na temelju vlastitog ponašanja zadobiti vječno određenje za život ili za sramotu. Umnici, pravednici, to jest oni koji su živjeli svetim životom i drugima pomagali da tako žive, blistat će vječnom slavom. Na pragu već Novog zavjeta vjera u uskrsnuće, u sud i u vječni život postaje sve jasnijom. Kristovim uskrsnućem započet će vrijeme svršetka, koji će se završiti njegovim drugim dolaskom (grč. parusía).

Opširnije...

Sveti Martin, prvi svetac koji nije mučenik

Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava.

Sveti Martin (Szombathely, Mađarska, 316./317. - Tours, Francuska, 11. studenog 397.) - katolički svetac, biskup grada Toursa, prvi svetac koji nije bio mučenik, a ima svoj liturgijski blagdan, prvi svetac zaštitnik Francuske; na njegov blagdan Martinje, pije se novo vino. 

Martin je sin rimskog tribuna u Sabariji, današnji Szombathely u Mađarskoj. Djetinjstvo je proveo uz oca u jednom vojnom garnizonu u Paviji. Protiv njegove volje, unovačili su ga u carsku gardu. Usred zime, našao se pred vratima grada Amiensa u Galiji te susreo siromaha prosjaka, koji je od njega zatražio milostinju. Nemajući kod sebe novaca, a gledajući prosjaka kako se smrzava, odrezao je polovicu svoga vojničkoga plašta i dao mu da se zaogrne. Sljedeće je noći usnio san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: "Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin."

Martin kao rimski vitez imao je za poslužnika nekoga roba. No on je s njim postupao kao s bratom, čak mu je sam znao očistiti obuću. Završivši vojnu službu i oprostivši se zauvijek od nje, Martin je bio zaređen za egzorcista. Nakon toga se vratio kući u Panoniju, gdje mu je uspjelo pridobiti za kršćanstvo vlastitu majku. Od kuće je pošao u Milano, gdje se vodila duhovna borba protiv krivovjeraca arijanaca. I on se upustio u tu borbu, braneći vjeru u Kristovo božanstvo, u njegovu istobitnost s Ocem. Zbog toga je bio prognan iz Milana te se sklonio u pokrajinu Liguriju. No ni tu nije dugo ostao, već je pošao u Poitiers, u Galiju, i tu se predao kontemplativnom životu u samostanu.

Bio je izabran za biskupa grada Toursa te posvećen god. 370. O njemu se govorilo »da je bio vojnik na silu, biskup po dužnosti, a monah po izboru«.

Kao biskup Martin se prihvatio evangelizacije među Galima, na dobrotvorne akcije, na smirivanje duhova unutar Crkve, na otpor protiv uplitanja građanske vlasti u čisto crkvene poslove. Uvijek je bio blizu siromašnima, i progonjenima. Imao je protivnika i u redovima klera.

Zaštitnik je Francuske, vinara, vinogradara, vojnika, konjanika, izliječenih alkoholičara, uzgajivača konja i gusaka, Švicarske papinske garde, mnogih mjesta u Europi, uključujući Beli Manastir, Dugo Selo i Virje u Hrvatskoj. U bitci kod Kisega između malobrojnih hrvatsko-mađarskih snaga predvođenih Nikolom Jurišićem protiv mnogobrojne turske vojske, žene i djeca su molili sv. Martina za pomoć i uskoro su turski vojnici pobjegli videći konjanika s plamenim mačem. Spomendan mu je 11. studenog. Taj dan, slavi se kao Martinje, običaj je da se peče guska i krsti mlado vino.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa.

Lateranska bazilika u Rimu je ranija papinska biskupska crkva. Bazilika Sv. Petra kao centralna crkva - građevina kršćanstva je izgrađena tek u kasnom srednjem vijeku. Požari, potresi, ratovi, pljačke učinili su potrebnim tu crkvu uvijek iznova restaurirati, pregrađivati, dograđivati. Na današnji blagdan posvete Lateranske bazilike, treba nas - više od zgrade iz kamena - zanimati Crkva, koja se sastoji od živog kamenja (1Petr 2,5). 

Obljetnica posvete bazilike koju je izgradio u Lateranu car Konstantin na današnji dan slavi se od XII. stoljeća. Ovaj se blagdan najprije svetkovao samo u Rimu. Zatim je u čast bazilike nazvane "majkom i glavom svih crkava Rima i svijeta" proširen na sav rimski obred, kao znak ljubavi i jedinstva s Petrovom stolicom, koja - kako je napisao sveti Ignacije Antiohijski - "predsjeda svekolikom skupu ljubavi".

Kad je car Konstantin 313. godine "Milanskim ediktom" dao slobodu kršćanima, oni su "izašli" iz katakombi, te su tražili javne zgrade za svoja okupljanja i slavljenje euharistije. Budući da crkava kao građevina u to doba još nije bilo, poslužile su im zgrade, posebice u Rimu, gdje je stolovao Rimski biskup ujedno i papa, koje su već bile sagrađene. Nisu uzimali najljepše zgrade, nego obično "skromne" sale, dvorane, koje su služile kao tržnice, odnosno zgrade suda, a koje su se zvale "bazilika".

To su zgrade tipa tro- ili peterobrodnih hala-sala ili lađa. Središnja lađa, najviša, najosvjetljenija kroz "prozore" sa strana, završavala je apsidom, polukružnom nišom, gdje je imao svoje mjesto sudac, ili car. Bitno je to što kršćani u tu apsidu stavljaju oltar, koji postaje središte sveg događanja, a hala, napose njezina središnja lađa, čiji je ulaz s istoka, (a apsida je na zapadnoj strani - uostalom i naša crkva u Sigetu ima ulaz s Istoka a oltar je na zapadnoj strani) je samo put, staza, cesta do oltara, središta. Zbog toga su podovi, s mozaicima, svečani, jer tuda prolazi biskup, klerus… (procesije, ulaz ministranata i svećenika…uvijek izvjesni moving) svi do središta, do oltara.

U Lateranskoj bazilici dvorana je duga 90 m. Tako je i živa Crkva na putu prema vječnosti, a i Abraham je bio na putu (nomadi) … Budući da biskup zastupa zajednicu i u javnosti, tako je odsada njegovo sjedište u bazilici povišeno. Tako je Lateranska bazilika otprilike 12 stoljeća služila kao sjedište rimskog biskupa, ujedno i pape. Za kršćane je taj stil gradnje crkava (okupljališta na slavljenje euharistije) postao mjerodavan sve do današnjeg dana. Tako su stoljećima građene crkve kao bazilike. Današnja Lateranska bazilika sv. Ivana, naravno nije iz 4. stoljeća, nego je mnogo kasnije izgrađena, ali je na mjestu gdje je bila prva, mjerodavna.

Trideset i druga Nedjelja kroz godinu

U današnjem Markovu evanđelju, u 32. nedjelji kroz godinu, Isus govori o lažnoj pobožnosti, ali i o istinskim vrednotama, o pravoj velikodušnosti. Isus poziva svoje učenike da ne sude prema vanjskom izgledu, već da budu iskreni. Poučava ih da se ne povode za farizejskom pobožnošću koja je tašta, licemjerna i nepravedna. Već trebaju pomagati braći nadahnjujući se velikodušnošću siromašne udovice. A što Isus o velikodušnosti, govori nama danas? Današnji je svijet ogrezao u potrošački mentalitet. Osnovno je pravilo ponašanja; ponuda i potražnja, uz glamuroznu reklamu. Propagandna promidžba, uspijeva ljudima nametnuti i ono što im uopće nije potrebno. Reklama je glavni pokretač suvremenog potrošačkog ludila. Trgovački odnosi podržavani reklamom, nisu samo stvarnost ljudskih materijalnih potreba, nego se, nažalost, nameću i čovjekovim duhovnim potrebama, njegovu odnosu s Bogom. Novac je toliko zarobio ljudska srca da mnogi misle da se njime može sve riješiti. Sve se svodi na ono: dam da daš. Najprije čovječe, ispuni svoje obveze prema Bogu, a onda će i tebi Bog udijeliti ono što spada na njega. Dakle, misli se, da ispunjenje obveze prema Bogu može se kompenzirati i novčanim prinosom. Takve trgovačke odnose propagiraju pismoznanci, koje Isus u misnom odlomku iz evanđelja prikazuje kao prave majstore reklame. Rado idu u dugim haljinama, u kićenom odijelu da budu zapaženi. Traže uvijek prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama da ih slučajno, rekli bismo danas, kamere koje stvaraju javno mnijenje, ne bi zaobišle. Malo (ili nimalo) paze na one koji su ugroženi. Ne će zaboraviti pojaviti se i u Crkvi kada im to dobro dolazi u promidžbene svrhe, za stranku. Dat će i velike iznose, ali neka se to zna, neka novinari, kamere i mikrofoni to zabilježe, neka se vidi njihova darežljivost. Isus tumači drugačije. Učimo od Isusa!

Najava

Nasuprot farizejima, političarima i bogatašima, kao uzor ponašanja, Isus stavlja siromašnu nezaštićenu udovicu. U Božjim očima, prema njegovim mjerilima, svatko može zadovoljiti, može darovati neizrecivo puno, može darovati svoje srce, samoga sebe. Na dan Gospodnji, pozvani smo na misu, da se u njoj uključimo u Isusov dar Ocu, u njegovu žrtvu: ne samo usputnim slušanjem, nego vjerom i ljubavlju, molitvom i žrtvom što izvire iz srca i duše. 

Tumačenje čitanja

Prvo čitanje (1KR 17, 10-16)
Čitanje prve knjige o kraljevima

Knjige o Kraljevima nastavljaju se neposredno na Knjige o Samuelu, a 1 Kr 1-2, sadrži završetak velikog dokumenta iz 2 Sam 9-20. Drugi je opis Salomonova kraljevanja, 1Kr 3-11, koji potanko opisuju uzvišenost njegove mudrosti, sjaj njegova graditeljstva, naročito jeruzalemskog Hrama, te njegovo silno bogatstvo. Ali tu nema više jakog duha Davidova: čuva se, organizira se, iskorištava se i uživa. Knjige o Kraljevima treba čitati kao povijest spasenja. Nezahvalnost izabranog naroda i njegova propast, dovodi u pitanje Božji plan. Ali uvijek ostaje jedna grupa vjernih, koji nisu prignuli koljena pred krivim bogom, sionski ostatak koji čuva Savez. Današnje 1. čitanje, iz Prve knjige o Kraljevima, donosi odlomak iz: (V. Ilijino doba; 1. Velika suša; U Sarfati – Čudo s kruhom i uljem). Jahve, Bog posla sušu na svoj nevjerni narod. Prorok Ilija je preživio uz potok Kerit. Ptice su mu jutrom donosile kruha, a večerom mesa; iz potoka je pio (17, 6). Ali poslije nekog vremena presuši potok Kerit. Bez potoka Iliji je zaprijetila smrt. Tada Iliji dođe riječ Jahvina: „Ustani idi u Sarfatu Sidonsku i ondje ostani. Evo, ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani“ (17,9). Prorok Ilija poštujući riječ Božju krene u Sarfatu. Kad je Ilija stigao u Sarfatu, neka je udovica onuda skupljala drva; on je zazove i reče: „Donesi mi malo vode u vrču da pijem!“...i on viknu za njom… „Donesi mi i malo kruha u ruci!“ Žena je rekla da nema pečenoga kruha,.. „nemam do pregršt brašna u ćupu i malo ulja u vrču.“ U tim teškim sušnim vremenima sirota udovica nije imala hrane, ni za sebe, ni za sina, osim zadnji zalogaj. Proroci su često morali u progonstvo. Jeli su prognanički kruh. Prognanik je sada bio i prorok Ilija. Bez obzira na teškoće, Bogu je ostao vjeran. Udovica je Iliji rekla: „I evo kupim drva, pa ću otići i ono (malo), pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo.“ Ilija kaže udovici da napravi kako je rekla i doda:.. „samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina.“ Žena je bila dobroga srca, pa je prihvatila i povjerovala strancu, ne znajući da je on Božji prorok. S njim je podijelila posljednji zalogaj što ga je naumila spremiti za sebe i za sina. Istina, čula je Ilijino obećanje: „U ćupu neće brašna nestati, ni vrč se s uljem neće isprazniti, sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.“ No, ovo obećanje ne bi značilo ništa da u njoj nije bilo božanske nade: nade u Boga koji sve može – Boga svemogućega! Dakle, nada i vjera u Boga svemogućega nikad nas ne smije napustiti.

Opširnije...