Župa Kraljice svete Krunice

Sveti Leonard

Sveti Leonard je jedan od veoma popularnih svetaca u srednjoj Europi, odakle je njegovo štovanje došlo i u hrvatske krajeve, osobito u Međimurju.

Jedan učenjak kaže da je njemu u čast podignuto ništa manje nego 600 crkava i kapela, u koje valja ubrojiti i crkve i kapele u našim krajevima, od kojih je, svakako, najljepša ona u Kotarima kod Samobora, što se ubraja medu najvrednije barokne kulturne spomenike Hrvatske. 

Sv. Leonard je prisutan i u toponomastici, po njemu se, naime, nazivaju neka mjesta, ali isto tako i u folkloru, narodnim običajima.

Sv. Leonard si je iskupio naročito veliko poštovanje i slavu za vrijeme križarskih vojna, kad je po njegovu zagovoru bio oslobođen iz sužanjstva slavni križar Boemund od Antiohije. On je upao u ropstvo muslimanima godine 1100., a iz njega je oslobođen po svečevu zagovoru dvije godine kasnije. Vrativši se u Europu, darovao je svetištu Saint-Leonard-de-Noblac srebrne verige, slične onima što ih je kao zarobljenik nosio. Kako se onda mnogo govorilo i pisalo o slavnim vitezovima i križarima, jasno je da je pobožnost jednoga Boemunda prema sv. Leonardu djelovala na pučku maštu, pa i na srce, te su ga u toj pobožnosti mnogi nasljedovali šireći tako posvuda svečevo štovanje. Sveti Leonard iz Noblaca ili Limogesa u Francuskoj bio je, zapravo, svetac otkriven tek početkom XI. stoljeća, otkad potječu i prvi njegovi životopisi, koji su prilično legendarni. I oni su širili svečevu slavu i štovanje. Navodimo sve te povijesne činjenice da nam bude jasno odakle je došlo do tako velike popularnosti sv. Leonarda.

Leonard se rodio u Galiji za vrijeme cara Anastazija koji je vladao između 491. i 518. godine. Rodio se u krilu plemićke obitelji, a njegovi su roditelji bili intimni prijatelji velikoga francuskog kralja Klodvika koji je malome Leonardu bio krsni kum. Znamo iz povijesti da se Klodvik kao prvi Franački knez pokrstio, a za njim i njegovi Franci pa je to krštenje bilo presudno i za budućnost Evrope jer će Franci kasnije stvoriti na Zapadu najjaču državu.

Kad je Leonard odrastao, nije se - kako su to inače činili plemićki sinovi - posvetio vojničkom staležu, već se radije stavio u službu sv. Remigija, koji je postao nadbiskup u Remisu. Znamo da je taj svetac krstio Klodvika: Kako je sv. Remigije bio prijatelj s kraljem Klodvikom, imao je povlasticu da vrati slobodu svima zarobljenicima na koje bude naišao; istu je povlasticu zatražio i Leonard, dobio je i njome se u korist zarobljeniku više puta poslužio. Ne zaboravimo da je to bilo u doba seobe naroda, u jednom burnom razdoblju, kad je bilo toliko nevinih zarobljenika. Kralj je ponudio Leonardu i časti i biskupsko dostojanstvo, no svecu nije bilo stalo do ljudske slave, moći i ugleda jer je želio živjeti prema Evanđelju. Zato se povukao u samoću, najprije kod sv. Maksimina u Micyu, a zatim u obližnju okolicu Limogesa, usred šume koja se zvala Pavum. Tamo je provodio pustinjački život molitve i pokore.

Jednoga je dana Leonardovu samoću prekinuo kralj Klodvig, koji se s velikom pratnjom nalazio u lovu. S kraljem je bila i kraljica, koju su baš tada spopali nenadano porođajni bolovi. Molitva i briga sv. Leonarda osiguraše kraljici sretan porod. Kralj je u zahvalu dao Leonardu jedno zemljište kraj izvora i sredstva da ondje sagradi samostan i crkvicu u čast Majke Božje. Pokraj toga samostana razvilo se kasnije i naselje, što je na početku pokrštavanja europskih naroda manje-više svagdje bila praksa. Godina smrti sv. Leonarda nije nam poznata, no zato nam je poznata njegova slava u kršćanskome puku, koja je samo odsjev one slave što je uživa u blaženome gledanju Boga.

Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Dušni dan ili Dani svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša.

Naši pokojnici su otišli "tamo", ali naša se komunikacija s njima nastavlja. Doduše, u drugom i drugačijem načinu izražavanja. Zemaljski način međusobne povezanosti zamjenjuje molitva, meditacija, a za vjernike je tu i najpovjerljivi posrednik, "onaj treći", Bog, Otac neba i zemlje. Koliko god to izgledalo neobično, upravo je na taj način razgovor s pokojnicima dublji, doživljeniji negoli je često bio u površnim i nusputnim među-osobnim odnosima za zemaljskog puta. Gotovo u pravilu svoje pokojnike više cijenimo nego kad smo bili s njima ovdje na zemlji vidljivo zajedno. Donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. I nismo uvijek svijetlili jedni drugima. U svemu tomu, u ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. - na Dušni dan u crkvama se služi po nekoliko misa za sve pokojne. Gdje je to moguće mise se služe i u grobljanskim kapelama (crkvama). 

Poštovanje tijela. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono "svih", po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. I s tog gledišta je to sadržajem radostan blagdan. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku - poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu. 

Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika.

Misa za pokojne i blagoslov grobova. - U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: "Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica..." U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, koji su po sakramentima "udovi Kristova Tijela", i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu, najvrjedniju molitvu i spasenjsko djelo. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju. 

Svijeća - Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Svjetlo koje "hrani" rastopljeni vosak svijeće na ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu. 

Pijetet i plemenitost - Ivan Zlatousti, biskup s početka 5. stoljeća, zapisao je tadašnju kršćansku praksu štovanja pokojnika ovom rečenicom: "Pomozimo pokojnima molitvom i prilozima za siromašne!" Izvrstan je način kako se živi čovjek odužuje svojim pokojnima: da daruje potrebne, doprinese u karitativne svrhe. To je sigurno i puno plemenitije od, primjerice, kupovanja skupih vijenaca, koji su ponekad više izraz vlastite taštine nego pijeteta spram pokojnih, i nimalo ne koriste pokojnima. Sve češće se može pročitati na osmrtnicama, plemenita poruka, da rodbina izričito želi da svoj pijetet izrazimo ne kupovanjem skupih vijenaca, nego prilozima u neke humanitarne svrhe.

Svi sveti

Svi sveti (također Sisveti ili Sisvete; lat. Sollemnitas Omnium Sanctorum) svetkovina je u Rimokatoličkoj crkvi, a njome se slave svi sveci, kako oni koji su već kanonizirani, tako i oni koji to još nisu. Slavi se 1. studenog.

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, Branitelji Domovine i ljudi svih zanimanja....svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

U kalendaru Katoličke crkve Svi sveti označeni su kao svetkovina, a ujedno su i neradni dan u Republici Hrvatskoj. Među narodom obično se ovaj blagdan povezuje s obilaskom groblja i uređivanjem grobova, pa tako i spomenom na mrtve. Ipak, u Crkvi se Spomen svih vjernih mrtvih ili Dušni dan obilježava dan kasnije, 2. studenog.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".

NOĆ OTVORENIH VRATA CRKVE 2015

Noć otvorenih vrata Crkve obilježava se 31. listopada diljem Hrvatske, uoči svetkovine Svih Svetih, a po četvrti put se održava u našoj župi.

U Noći otvorenih vrata Crkve, 31. listopada planira se da vrata katedrala i drugih crkvi koje se žele priključiti ostanu otvorena, a u njima će biti određeni prostori za Euharistijsko klanjanje u tihoj molitvi i blagoslov s Presvetim te duhovno i kulturno razmišljanje.

Inicijativom se želi očitovati da su kultura i duhovnost u Europi izvor društvenog života te vratiti puninu kršćanskog smisla noći uoči Svih Svetih.

Ovo je već šesta godina za redom da se u Hrvatskoj organizira takva noć, a po četvrti put u našoj župi.

I ove godine program za noć otvorenih vrata Crkve priredili su mladi naše župe koji započinje u 16:30 sati, a završava u 20:30 sati.

Program:
16:30 sati: Sveta krunica
17:00 sati: Euharistijsko slavlje
17:30 sati: Euharistijsko kanjanje
18:00 sati: Duhovna razmišljanja
19:30 sati: Pohvale Kristu svijetlu svijeta

Ovim putem pozivamo sve vas da se 31. listopada 2015. godine u 16:30 sati odazovete našem pozivu i dođete u našu župnu crkvu na „Noć otvorenih vrata crkve“ i pokažite kako svetost pobjeđuje!

Trideseta nedjelja kroz godinu

U 30. nedjelji kroz godinu, evanđelist Marko prikazuje Isusa koji čini posljednje napore u učenju svojih učenika.
Isus ide čvrstim korakom prema Jeruzalemu, prema kraju svog poslanja. Mnoštvo je ljudi oko Isusa, a u tom mnoštvu samo je jednom slijepom čovjeku jasno da je Isus Sin Davidov. To znači da je obećani Mesija, da je Spasitelj svijeta, da je to onaj koga su nebrojeni naraštaji stoljećima očekivali. Sve to svjedoči slijepac svojim vapajem: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Sljepoća je opaka bolest. Uzroci joj mogu biti različiti, ali je učinak uvijek isti: slijepac ne može percipirati okolni svijet i osuđen je na život u trajnoj tami. On živi u izolaciji, na rubu društvenih događanja.

Slijepaca određuje nesamostalnost i potreban je svakojake tuđe pomoći. Nama koji vidimo teško je reći kako slijepac sebi predočava svijet. Pitanje je, koliko uspijeva opipom ili sluhom, koji su kod njega razvijeniji, nadoknaditi ono što se uočava očima? Često se događa da netko i pored zdravih očiju ne uočava bitne stvari. Nije jedino fizička sljepoća uzrok čovjekova neuočavanja stvarnosti, oko sebe.

To jasno izričemo kad osobi s dobrim funkcioniranjem vida govorimo, da je slijepa kod zdravih očiju. Očito je da se ono bitno vidi tek nutarnjim pogledom – srcem, dušom. Zar se često ne događa i nama da tako mnogo o Isusu čujemo, da ga spominjemo, da mu se stalno molimo, a ipak kao da nam je on negdje jako daleko? Katkad se čini da ga i ne susrećemo u svom životu, puni svojih briga i problema, da ga ne čujemo i ne vidimo.
To je ono najsudbonosnije: mi Isusa zapravo ne vidim, kod zdravih očiju, a slijepac, pored puta, ga je osjetio srcem i dušom i zazvao u pomoć. Čovjek uočava stvarnost čitavim svojim bićem, a ne samo osjetilima. Treba ući u dubinu svoga bića, u svoje srce, da bi čuli i osjetili Isusa.

Najava

Pjesnik je lijepo izrekao u stihu: Susretoh starca, a bio je slijep, al' reče: sinko, život je lijep; zar zbilja lijep, vidjet ćeš sinko kad budeš slijep. (Hvala pjesniku za ove stihove). Ljepota života uočava se drugim osjetilima, a ne očima. Čovjek slijepac iz Jerihona želi nas poučiti. Neka ono prvo u našim molitvama bude: doprijeti do Isusa. Isus neka je prvi cilj svake molitve, svakog traženja. Sam će Isus to reći riječima: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve će vam se ostalo nadodati!“ Isus sam, je to naše kraljevstvo: naša sreća, naš put, istina i život.

Opširnije...