Župa Kraljice svete Krunice

Sveta Monika – uzor i zaštitnica kršćanskih Majki

Sveta Monika poznata je kao majka sv. Augustina. Zagovornica je odlutalih od vjere, zaštitnica je majki, obitelji i udovica.

Rodila se u Tagasti,u sjevernoj Africi u kršćanskoj obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala “pijanicom”. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane. 

Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o Njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa, nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo, te velike žene, u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Opširnije...

Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu

Današnjom 21. nedjeljom kroz godinu, apostol Ivan (Iv 6) završava Isusov govor o kruhu i kruhu života. Čudo umnažanja kruha, materijalnog kruha, prethodi današnjem evanđelju. To djeluje na ljude, žele ga za kralja-mesiju; žele ga iskoristiti za svoje ljudske, nacionalne i političke ciljeve. No, Isus daje do znanja da je došao zbog nečeg drugog. On je došao i prikazuje se kao: svjetlo svijeta, istina, put i život, kao kruh života i kao onaj koji otklanja strah. Krist nije zanijekao potrebu za svagdašnjim kruhom. Naprotiv: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas!“ kaže u Očenašu, svojoj i našoj molitvi. Sve Isusove prispodobe o Božjem kraljevstvu ističu ljudski rad, ljudsko djelo na zemlji. Rad i trud oko svagdašnjeg kruha koji započinje sijanjem sjemena, a završava žetvom i spremanjem krušnoga zrnja. Put do kruha, kao i do vina, je dug i mukotrpan i nije moguć bez Božje pomoći. Isus je kruhu dao još jednu – drugu vrijednost. Rekao je učenicima kao i svima koji su ga slušali: „Ja sam kruh života…Ja sam kruh živi koji je s neba sišao“ (Iv 6, 51-58). Zašto je to rekao? Budući da je čovjek u Božjoj zamisli, cijepljeno biće, nakalemljeno na samo stablo Božjega života, potreban mu je taj dvostruki kruh, duhovni kruh, sam Isus Krist. Stoga Isus uvodi vječni znak kruha i vina – Euharistiju, kao božanski život već sada, po milosti i to s perspektivom vječnoga života u Bogu. Slušatelji nisu shvatili Isusovu nakanu i ne razumiju tajnu, naglašena, njegova dara: dati tijelo svoje za jelo, dati krv svoju za piće. Na kraju svoga govora Isus zahtijeva potpunu vjernost; kako za svoje učenike, tako i za druge: ostati uz njega ili otići.

Najava

Isus traži od svojih učenika da izaberu: ili On ili otići od njega! Oni znaju: Isus ih nikada neće prevariti. Ostaju uz Isusa. Nemaju se kamo vratiti. Svu su nadu položili u Isusa, odrekli su se dotadašnjeg načina života, sve su ostavili i pošli za njim. Isus je za apostole zaista Svetac Božji. Petar u ime svih drugih kaže Isusu, da nemaju kome (drugome) otići. Samo si Ti Taj, Jedan i Jedini i s Tobom ostajemo i u Tebi! Samo dalje za Isusom! Treba biti i naš odabir!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Jš 24, 1-2a. 15-17. 18b)
Čitanje knjige proroka Jošue

U današnjem 1. čitanju Jošua održava veliku skupštinu u Šekemu. Sazvao je sve starješine Izraelove, glavare, suce i upravitelje njihove i reče im: „Ako vam se ne sviđa služiti Gospodinu, onda danas izaberite kome ćete služiti.“ Dakle, prorok Jošua je svom narodu postavio direktno pitanje da se odrede kome će služiti; Bogu Jahvi ili drugim Bogovima. Narod mu je odgovorio: „Bog naš, izveo je nas i naše oce iz Egipta iz doma robovanja,…učinio velika čudesa i čuvao nas cijelim putem…I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!“ Narod se opredjeljuje i izabire Boga Jahvu za svoga Boga i odriče se drugih Bogova. Sklapaju savez i zapisuju Zakon – za služenje Jahvi. U liku Jošue neki crkveni oci su vidjeli pralik Isusa Krista; on nosi isto spasiteljsko ime, prelazi preko Jordana i uvodi narod u Obećanu zemlju. Rijeka Jordan označava i krštenje u Kristu, kojim se odlazi k Bogu. A osvajanje i podjela zemlje praslika je pobjede i širenja Crkve. Ovaj današnji članak iz Knjige o Jošui govori zapravo, kako o Izraelcima, tako i o Isusovu govoru svojim apostolima i narodu onda u njegovo vrijeme, ali i nama danas. Isus nas poziva na izbor; za njega, za Boga Oca ili za nekoga drugoga. A bit svakoga saveza s Bogom je u tome da se čovjek trudi Boga ljubiti i služiti mu svim svojim bićem. Služimo mu i ljubimo ga!

Psalam (Ps 34, 2-3. 16-18)

Psalam 34 je Davidov i njegova „Pohvala božanske pravde.“ Kralj David je u cijelom svom vladanju slavio Boga. On kaže: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba…Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju!“ Psalam 34 već treći puta prati nedjeljna čitanja i potvrđuje: „kako je dobar Gospodin.“ Pravednik koji Boga ljubi osjeća se njime zaštićen, radostan i 'sit' od njegove ljubavi. „Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba.“ One klonula srca i duše Gospodin spašava. Pravednik je od Boga zaštićen, on ih čuva od svih nevolja, a i od onih koji mrze pravednika. „Opakost bezbošce ubija, platit će koji mrze pravednika.“ Biti Božji pravednik; čovjek se treba truditi, Boga ljubiti i služiti mu. Isus traži pravednike i one koji će ga slijediti i nasljedovati.

Drugo čitanje (Ef 5, 21-32)
Čitanje Poslanice Efežanima 

Apostol sv. Pavao, današnjim odlomkom svoje Poslanice poučava Efežane kako trebaju živjeti jedni s drugima, a posebno kako trebaju živjeti u bračnoj zajednici. Kaže im: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu!“ Živite dakle, u vjeri, dobroti i bez grijeha da ne povrijedite Krista. Žene poziva da budu; „podložne muževima kao Gospodinu!“ Jer odnos muža prema ženi i žene prema mužu obilježen je odnosom Isusa prema Crkvi i Crkve prema Isusu i na njemu se temelji. Pavao dalje piše: „Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On je spasitelj Tijela.“ Jedinstvo Krista i Crkve je u uzajamnoj privrženosti – vezanosti. To je otajstvo kojim se ostvaruje Božje spasenje. Kršćanska ženidba odražava to jedinstvo u uzajamnom darivanju i podložnosti bračnih drugova u ljubavi, koju je Krist utvrdio. Od žena se traži da u svemu budu podložne svojim muževima. Ali i od muževa se traži ista privrženost, ženi i obitelji: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je …da bude sveta i bez mane.“ Riječ je dakle o obostranim dužnostima kako muža tako i žene. Jednako i uzajamno trebaju poštivati i ljubiti jedno drugo. Muž treba ljubiti ženu i žrtvovati se, da žrtvom pomogne ženi da ona bude dobra supruga i majka, svoje i njegove djece. „Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.“ Svoje tijelo zaista nitko ne mrzi, nego ga hrani i njeguje (za život) kao i Krist Crkvu. Kao što je Crkva jedno tijelo nas i Krista, tako muž i žena: „dvoje njih bit će jedno tijelo.“ Otajstvo je to veliko! Krist

Evanđelje (Iv 6, 60-69)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?“ A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: „Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako ulazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.“ Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: „Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.“ Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: „da možda i vi ne kanite otići?“ Odgovori mu Šimun Petar: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.“

Zaključak:

Vjera u Krista – Euharistija koja je središnje otajstvo vjere – postavlja nas pred pitanje: vjerovati ili ne vjerovati u Krista? Tu vjeru u nama izaziva i podržava Duh, Očev dar. Apostoli nemaju alternative. Ostaje im samo Isus. Nema drugoga Boga, nema drugog učitelja. Imamo li i mi neku alternativu? Jesmo li se tako opredijelili za Isusa da više nemamo i ne možemo nikome drugom otići? Vidi li se to po našoj gladi za kruhom života, za pričešću po snazi Isusove riječi i obećanja? Presudno je da u mukama života ne zaboravimo: Isus je tako ugradio sebe u ovaj svijet da na svijetu nema života bez njega! Isus je i sebe ugradio u svakoga od nas po krštenju, a također se ugrađuje u naš život i po pričesti, da imamo život vječni. A to Tijelo, ta Pričest, svima nam je na dohvat ruke – na raspolaganju, na odabiru. Današnjem, materijaliziranom čovjeku teško uspijeva nadići vidike ove zemlje. Svaki, pa i Isusov govor, mjeri prizemnim mjerilima. Duhovnom čovjeku i onda kada sumnja, mrmlja i prigovara otajstvo je stvarnost u koju uvijek iznova i sve dublje roni. „Otajstvo stvari i života zebe, ne poznajem ništa, a najmanje sebe“ (pjesnik Tin). Takvo nepoznavanje otvara nas tome da se dademo spoznati, da nam Bog svojom riječju razotkrije naše dubine. Ta je riječ uvijek tvrda besjeda za nas. Ali nema drugog puta, nego da priznamo i pitamo: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječ života vječnoga! Ostajemo s Tobom i u Tebi! AMEN!

Blažena Djevica Marija Kraljica

Danas je blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, svojevrsna dopuna blagdana Marijina uznesenja na Nebo ili Velike Gospe.

Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam. 

Naslov “kraljice” ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo “kraljica”, već i “gospodarica”, “vojvotkinja”, pa čak i “carica”, u našem starom jeziku “cesarica”. Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? – Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže “da Bogu služiti znači kraljevati”, onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.

Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva “Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa”! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.

Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira. “Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.

Tako je već u tijelu imala predokus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.

A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?

Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana - ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: "Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom."

VELIKA GOSPA - UZNESENJE BDM

Dan 15. kolovoza Crkva katolička po svem svijetu slavi ponajveću marijansku svetkovinu Veliku Gospu ili Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo.

Središnji je sadržaj svetkovine, da je Marija, kao prvi i jedini čovjek poslije Krista s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". To znači izraz "uznesena na nebo". Velika Gospa je i dan kada mnogi vjernici hodočaste u Gospina svetišta. 

Uznesenje - budućnost vjernika - Riječ "uznesenje" koliko god navješćuje nutarnji sadržaj onoga što Crkva slavi na Veliku Gospu, toliko mnogog vjernika stavlja u nedoumicu: što to znači? U čemu je srž, nauk Crkve, teološka podloga, sadržaj blagdana? Koju to vjersku zbilju, istinu, članak vjere, ima ovaj ponajveći marijanski blagdan? Crkveni blagdani nikada nisu samo vanjština, maglovita tradicija, slučajno nastali običaji, pučke svečanosti. Naprotiv, kršćanski blagdan ili svetkovina je uvijek mnogo više od obične svakodnevice. On približava vjernika otajstvu! Obnavlja i budi vjeru u Božja djela i obećanja.

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije upravlja pogled vjernika k svršetku Marijinog zemaljskog života. Za nju je, kao i za svakog kršćanina završetak zemaljskog života istovremeno ulaz u vječni život, u neposredno zajedništvo s Bogom, u nebo, kako se najpopularnije kaže. Crkva blagdanom radosno proglašava: "Marija je uznesena na nebo!" Ostvarila je vjerničku, sveljudsku čežnju za nepomućenim, trajnim životom. I još nešto. Ovdje nije riječ kao kod drugih svetaca, da je Marija iz ovog "života Božje milosti" prešla u "život Božje slave". Središnji je sadržaj, otajstvo svetkovine, da je Marija kao jedini čovjek poslije Krista i s njim u nebeskoj slavi "dušom i tijelom". Ne samo dušom, kako to vjerujemo za druge pokojnike!

Otajstvo je u tome da je ona uznesena, proslavljena, u nebu, i dušom i tijelom, kako će, prema vjeri Crkve, svi spašenici biti tek na kraju ovog oblika vremena i svijeta, na sudnji dan, o "uskrsnuća mrtvih", kako stoji u kršćanskom Credu. Isus Krist je "tijelom i dušom" uzašao na nebo, u Božju slavu (Blagdan Kristova Uzašašća). Tako i Marija, upravo zato, jer je nedjeljivo povezana s Kristom: kao njegova tjelesna Majka i najbliža sudjelovateljica u njegovom spasiteljskom djelu. K tome: Marijino je uznesenje ne samo njezina odlika, nego, kaže saborski dokument, to je "slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti".

Kratko: Marijina otajstvena sadašnjost je obećana budućnost svakom vjerniku! U tom saznanju se zapravo krije razlog tolikog štovanja i ljubavi vjernika svih dobi i svih vremena spram Isusove Majke Marije.

Marija je uznesena, znači ona je prvi uskrsnuli čovjek poslije Krista. I kao što je Kristovo uskrsnuće u zajedinci vjernika (Crkvi) djelotvorno njegovom životvornom otajstvenom prisutnošću (u sakramentima, svetopisamskoj riječi) tako se isto može reći o Mariji. Ona je prisutnija u svijetu nego ikoja druga žena.

Devetnaesta Nedjelja kroz godinu

U današnjem Ivanovu evanđeoskom odlomku, Isus objavljuje: „Tko vjeruje ima život vječni.“ On vječni život ne obećava u budućnosti, nego ga ostvaruje u sadašnjosti. Vjernik se dakle, ne treba nadati vječnosti, nego je živjeti ovdje i sada. Isus poziva na vjeru. To nije neki subjektivan osjećaj nedefinirane religiozne slutnje. Ovdje je riječ o sasvim konkretnoj vjeri povezanoj s osobom Isusa Krista i sa svime što je njemu bilo sveto i drago. To je vjera u Oca, vjera u Presveto Trojstvo, u Boga bogata, puna, u trima božanskom osobama: Otac i Sin i Duh Sveti. To je vjera da je naš život proizašao iz Božje ruke, da smo svi Božji, djeca Božja, sinovi i kćeri istoga Oca. To je vjera u Oca koji je Isusu, Sinu bio temeljni autoritet, put, vjera i svjetlo. Tu Vjeru Isus unosi i u nas. Tom vjerom trebamo prihvatiti istinu vječnoga, božanskog života. Na taj nas život Isus zove. Taj i takav vječni život želi Isus u nama hraniti svojim tijelom. To je tajna istinskog života, a krije se u sitnom znaku komadića kruha i kapljici vina. U tom komadiću kruha i kapljici vina, krije se tajna koja čovjeka, Isusova učenika, izaziva na vjeru. Isus tvrdi da o tom znaku, o toj tajni vjere, o tom sakramentu ljubavi ovisi život svakoga čovjeka, život svih ljudi, spasenje čitavoga svijeta. Nije lako vjerovati u sve to što nam Isus govori. I mi bismo, poput Židova, radije da nam on udijeli kruha za ovaj život. Htjeli bismo da Isus za ovaj naš život i za naš životni vijek, osigura svima nama: mir, blagostanje, visoki standard, slobodu, radostan i siguran suživot i mirno uživanje u zemaljskim dobrima. Htjeli bi od njega zdravlje tijela i dug život. Pitamo se često, jesmo li spremni od Isusa prihvatiti hranu koja osigurava vječni život, uz patnje i tjeskobe?

Najava

Isus nas hrani svojim tijelom i poji svojom krvlju, za život vječni. Što se krije u tom sitnom komadiću kruha i kapljici vina? To je sveta Pričest, najveći dar Božji! Svi su ostali darovi Božji njegova stvorenja, a u svetoj Pričesti daruje nam se sam Bog Stvoritelj. Od toga dara nema i ne može biti većega ni na nebu ni na zemlji! Budimo zahvalni na tom prevelikom daru! Često ulazimo rado u naše crkve i pohodimo Isusa svog najboljeg Prijatelja, svoga Boga i Spasitelja. Tu tražimo snagu za daljnje putovanje kroz pustinju života.

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (1Kr 19, 4-8)
Čitanje knjige o Kraljevima

U današnjem 1. čitanju pojavljuje se prorok Ilija. Program Ilijina naviještanja označava se već u njegovom imenu. Ilija u hebrejskom jeziku znači „Moj Bog je Jahu = Jahve. Ilija je naviještao pravoga Boga, Boga koji se ocima objavio svojim imenom Jahve i s njima sklopio savez prijateljstva i vjernosti. Ilija živi za Jahvu i za njega se zalaže svim svojim snagama. Za vrijeme kralja Ahaba i žene mu Izabele, Izabela se okreće Baalu. Ilija čini čudesa da dokaže da je jedini pravi Bog Jahve (usp. 1Kr 18,30-40). Jahve je Bog svih naroda, sve zemlje. Ilija se u ime Boga bori i za prava čovjeka. Osuđuje i kralja Ahaba za njegova nedjela. Pisac opisuje kako je Ilija na brdu Karmelu, poslije žrtve Bogu, poklao 450 Baalovih proroka (usp. 1Kr 18,40). Izabela se nakon toga osvećuje pokoljem Jahvinih proroka. (Povijesno gledano, pokolj Baalovih proroka nije učinio Ilija, nego Jehu (941.- 814. pr. Kr.) kada je došao na vlast državnim udarom protiv Jorama, sina Ahabova. On je očistio narod od Baala i priveo ga Bogu, Jahvi). Prorok Ilija napadan i proganjan otišao je u pustinju da spasi život. Zapravo, poduzima hodočašće prema Sinaju – vrhu Horeb. Na tom brdu su njegovi očevi susreli Jahvu i sklopili s njime savez. U pustinji je Ilija došao do ruba izdržljivosti, zaželje umrijeti i reče: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih.“ Zatim leže i zaspa ondje. Ali dođe mu anđeo i reče mu: „Ustani i jedi!“ Pored njega na kamenu stajala je hrana: pečen kruh i vrč vode. Jeo je pio i sit zaspao. Ali anđeo Gospodnji ga ponovo probudi i reče mu: „Ustani i jedi, jer je pred tobom dalek put!“ Ustao je, najeo se i okrijepljen tom hranom, išao je 40 dana i 40 noći sve do Božje gore Sinaja, do vrha Horeba. U tom hodu Gospodin ga je hranio kruhom i napajao vodom (usp. 1Kr 19,6). Na Sinaju – Horebu (Horeb je vrh na Sinaju) susreće Boga i s njim razgovara onako kao nekoć Mojsije. Time pisac želi naglasiti da je Ilija novi veliki Mojsije, novi veliki posrednik između Boga i ljudi. A hrana i piće – ovo čudesno na-hranjenje tumači se u kršćanstvu kao pralik euharistije.

Psalam (Ps 34, 2-9)

Psalam 34 je „Pohvala božanske pravde.“ Psalam je Davidov i David slavi i hvali pravednoga Boga koji mu uvijek pristupa u pomoć: „Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba,…Nek se Gospodinom duša moja hvali…“ Psalam 34 pjeva o pobožniku kojega Bog uvijek štiti. „Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.“ Psalam potvrđuje istinitost da se usred svih nedaća i nesigurnosti Gospodin pokazuje kao osloboditelj i spasitelj. To je ujedno svjedočanstvo upućeno svima, osobito siromašnima, onima kojima nema tko pomoći, kao i svima koji su ponizni pred Gospodinom. Nema situacije koja je Bogu strana i nemoguća. „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!“ Za nas kršćane isti ovi znakovi navješćuju „kruh živi“ koji je sišao s neba. Upućuju na Euharistiju kao vrhunski oblik Božje brige za svojega pobožnika, za zajednicu svojih vjernika, za Crkvu.

Drugo čitanje (Ef 4, 30-5, 2)
Čitanje poslanice Efežanima

U današnjem 2. čitanju, u Poslanici Efežanima, sveti Pavao donosi nove oznake kršćanskog života i kaže im: „Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja.“ Apostol je vjernike pozvao da „obuku novoga čovjeka“ koji će biti spreman živjeti vječnost. Pavao ih poučava, daje upute: „Daleko od vas (nas) svaka gorčina i srdžba i gnjev i vika i hula sa svom opakošću!“ Takav treba biti kršćanin „novi čovjek.“ „Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“ A kako je Bog taj koji „u Kristu nama oprosti,“ njegova je dobrohotnost naglašena od samog početka Poslanice, a jednako tako i njegova milost (1,5; 1,6). Zato sada sv. Pavao poziva svoje čitatelje da budu „nasljedovatelji Božji,“ a to mogu biti samo hodeći u ljubavi. „Hoditi u ljubavi,“ označava kršćanski život kao putovanje prema nebeskoj domovini. Za to je uzor Krist koji je „ljubio vas (nas) i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.“ Dakle, budimo velikodušni u praštanju i slijedimo Krista!

Evanđelje (Iv 6, 41-51)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: „Ja sam kruh koji je sišao s neba.“ Govorahu: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba?'“ Isus im odgovori: „Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga: on je vidio Oca. Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.

Zaključak:

Isus ne prenosi samo Riječ Božju, On jest ta Riječ. Riječ Božja je prava hrana za život. Izabrani narod zna da postoje dvije vrste hrane: materijalna i duhovna. I jedna i druga dolaze od Boga. Prva materijalna hrana je samo nužnost, dok će punina života biti kad ona više ne bude potrebna. Mnoštvo Isusa slavi, jer im je umnožio i dao jesti kruh zemaljski, ali on im dalje objašnjava znak koji je učinio: „Ja sam kruh koji je s neba sišao.“ On ističe da je s njim nastupila „punina vremena.“ On je taj duhovni, pravi kruh života koji ima moć darovati život vječni. Isus se poziva na Božje Riječi iz Staroga zavjeta i ponavlja božansku oznaku „Ja sam.“ To je Riječ kojom se Bog predstavio Mojsiju. Do tada se Božja Riječ mogla čuti, čitati, meditirati i pokušati uskladiti život s njom. Sada Isus objavljuje nešto novo: on traži da se njime hrane i postanu jedno s njim. On im kaže da nema razlike između njegova učenja i djelovanja, te učenja i djelovanja onih koji su njegovi. Kršćaninovo ime treba biti: „Krist je moj Bog.“ Taj bi se naziv i istina morala (moći), naći u našem življenju, u življenju „novih“ vrednota. Sveti Pavao u 2. čitanju poučava, ali i upozorava, kako kršćanin Kristov treba živjeti. Upozorava: „Ne žalostite Duha Svetoga.“ Kršćanin ima dakle, veliku odgovornost. Milosrdni Bog nama daje SVE! Pitanje uvijek ostaje: kakvi smo MI? i ŠTO? i KOLIKO? Dajemo dobrome BOGU? Kako je BOGU s nama? AMEN!