Župa Kraljice svete Krunice

Ljupinski vatrogasci misom obilježili dan svog zaštitnika svetog Florijana

Blagdan Svetog Florijana, sveca kojemu se kršćanski narod kroz duga stoljeća molio za pomoć protiv pogibelji ognja, poplave i drugih nepogoda, slavi se u Katoličkoj crkvi 4.svibnja.

Danas na blagdan svetog Florijana, zaštitnika vatrogasaca u crkvi svetog Blaža u Ljupini služena je misa na kojoj su sudjelovali članovi "DVD-a Ljupina".

Oni su svojim pjevanjem i sudjelovanjem na svetoj misi učinili da se dostojanstveno proslavi blagdan njihovog zaštitnika.

Današnji dan, dan našeg zaštitnika SVETOG FLORIJANA, neka nama, kao i svim vatrogascima u svijetu, protekne ugodno u miru, te da ga svi zajedno provedemo u zdravlju i veselju!

Fotografije svete mise na kojoj su sudjelovali vatrogasci iz Ljupine možete pogledati u galeriji.

Photo: Danijela Begović

Sveti Josip radnik

Godine 1955. uveo je u crkvenu godinu blagdan sv. Josipa Radnika veliki papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja, na dan koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik.

Matej i Luka izvješćuju nas o tome da sveti Josip potječe iz čuvenog roda: kraljevskog roda Davidova i Salomonova. Povijesne pojedinosti nisu baš sasvim jasne. Ne znamo naime koje od dva rodoslovlja, o kojima nam pišu Evanđelisti, pripada Mariji, tjelesnoj Majci Isusovoj, a koje Josipu, koji je prema židovskom zakonu bio Otac Isusov. Mi isto tako ne znamo da li je sveti Josip rođen u Betlehemu, kamo se uputio prilikom prebrojavanja pučanstva, ili u Nazaretu, gdje je živio i radio. No poznato nam je da nije bio bogat čovjek; bio je radnik kao milijuni ljudi na ovom svijetu; imao je skromno i naporno zanimanje koje je i Bog izabrao kada je uzeo naše tijelo i dok je trideset godina živio kao jedan od nas. Josip je bio, kako rekosmo, zanatlija iz Galileje, čovjek kao svi drugi. I što može od života očekivati čovjek iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad, dan za danom, uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.

Josip = “Bog će dodati” 

Ali ime “Josip” na hebrejskome znači: Bog će dodati. Životu onih koji su sveti i ispunjavaju njegovu volju dodjeljuje Bog nove, neslućene dimenzije, ono najvažnije, što svemu drugom daje vrijednost: božanstvenost. Bog je poniznom i svetom životu Josipa dodao – ako mi se dopusti da tako kažem – život Djevice Marije i život Isusa, našega Gospodina. Boga je nemoguće preteći u njegovoj velikodušnosti. Josip je mogao prisvojiti Marijine riječi, riječi svoje Zaručnice: Quia fecit mihi magna qui potens est, velike mi stvari učini Silni, quia respexit humilitatem, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19).

A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi. Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali, usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo. U jednoj propovijedi svetoga Augustina čitamo: Josipu ne samo da pristaje oslovljavanje “Oče”, nego on to zavređuje više nego itko drugi. Apotom stoji: Kako je on to bio otac? On je u to dubljem smislu bio otac što je njegovo očinstvo bilo neporočno. 

Neki vjeruju da je on isto tako postao otac našega Gospodina Isusa Krista kao što su to postali i drugi očevi, koji svoju djecu nisu donijeli samo kao plod svojih duhovnih naklonosti, nego i tijelom. Stoga sveti Luka kaže: Vjerovalo se da je on bio otac Isusov. Zašto on samo kaže: Vjerovalo se? S jedne strane, jer se čovjekove misli i sud odnose na to što se obično među ljudima zbiva, a s druge strane jer Gospodin nije potekao iz Josipovih bedara. No bez sumnje je po pobožnosti i iz djelotvorne Josipove ljubavi od Djevice Marije rođen sin, koji bijaše Sin Božji (Augustin,Sermo 51,20; PL 38, 351) . Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka?

Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života. Nemoguće je ne spoznati tu uzvišenu tajnu. Tu je Isus, čovjek koji govori narječjem određene pokrajine u Izraelu, čovjek koji podsjeća na zanatliju koji se zove Josip – i taj čovjek jest Sini Božji. Može li uopće netko Boga u nečemu podučiti? Ipak je On pravi čovjek i živi kao svi drugi: najprije kao dijete, potom kao mladić koji kao naučnik pomaže u Josipovoj radionici, a poslije kao odrastao čovjek u punini svoje dobi.

U Nedjelju Prva sveta pričest

Podjela sakramenta Prve svete pričesti u našoj župi je u nedjelju, 01. Svibnja u 11:00 sati. 

Za sakrament Prve pričesti pripremati ćemo se trodnevnicom 28., 28., i 30. Travnja s početkom u 19:00 sati.

U subotu, 30. Travnja u 17:45 sati bit će ispovijed za prvopričesnike, njihove roditelje i krsne kumove.

U nedjelju, 01. Svibnja dan Pričesti, djeca trebaju doći najmanje 20 minuta ranije i stati u procesiju kod križa (dečki na lijevu a curice na desnu stranu po visini).

Prvu svetu pričest u nedjelju treba primiti trideset i devet prvopričesnika, a ovo su njihova imena:

Sveti Marko evanđelist

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga se uza sv. Marka redovito prikazuje i krilati lav.

 O samom sv. Marku puno saznajemo iz Evanđelja koje je napisao, a veoma pouzdanih podataka ima i u drugim izvorima. O njemu nalazimo bilježaka kod crkvenih otaca koji su stvarali teologiju i ostavili nam to zapisano u svojim djelima. 

U spisima biskupa Papije iz Hierapolisa („sveti grad“ u današnjoj Maloj Aziji gdje su cvale prve kršćanske zajednice) nalazimo važne podatke o sv. Marku. On piše da je sv. Marko bio „Petrov tumač“ i da je „zapisao točno, ali bez reda, sve čega se sjećao; sve riječi i djela koja je učinio Krist“. Znači biskup Papija prosuđuje da se sv. Marko nije baš trudio da ono što piše zapiše po nekom strogom redu, nego samo neke stvari i to onako kako je on to smatrao da je potrebno i da je dovoljno. Ali je važan podatak u kojemu kaže da je sv. Marko bio „Petrov tumač“. To znači da je od sv. Petra slušao o Isusu i onome što je Isus govorio i radio. Slušao je ono što je o tome sv. Petar tumačio i pripovijedao. Sve je znači čuo iz prve ruke, budući da je sv. Petar bio među prvim učenicima koje je Isus pozvao. A kad je sv. Marko bio s njim, to je bilo u Rimu, jer je sv. Petar u to vrijeme već boravio u Rimu.

Sv. Irenej je bio biskup u Lyonu gdje je podnio i mučeništvo oko 202. ili 203. godine. On također piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio. Sv. Irenej također pobliže određuje kad je sv. Marko to zapisao. Kaže da je to učinio nakon smrti sv. Petra.

Prema ovim izvješćima možemo reći da je sv. Marko pisao svoje Evanđelje u Rimu najvjerojatnije poslije mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. To bi dakle bilo oko 64. godine. Premda ima i onih koji smatraju da je napisano oko 70. godine nakon Krista. Stoga se s pravom misli da je Markovo evanđelje najstarije od svih evanđelja.

U drugim novozavjetnim spisima, napose u Djelima apostolskim, više puta se spominje Marko, ili Ivan zvani Marko. Njegova je majka okupljala kršćane u svojoj kući u Jeruzalemu i pružala im sklonište, napose u vrijeme Petrova tamnovanja i u vrijeme njegova izlaska iz zatvora. Prema 1. Petrovoj poslanici Marko se nalazi u Babilonu, a to znači u Rimu. Ove su dvije naznake posebno povijesno svjedočanstvo za evanđelista sv. Marka.

Djela apostolska još spominju da je bio pratilac velikih misionara onoga vremena sv. Barnabe i sv. Pavla na njihovom prvom misijskom putovanju. Znači da je sv. Marko je bio u društvu apostolskih prvaka sv. Petar i Pavla i drugih koji su bili bliski suradnici i slušatelji samog Gospodina. Od Petra je primao jasnoću i točnost Isusove nauke, ono što je sv. Petar sam čuo i doživio, onako kako je to sv. Petar kasnije drugima tumačio, a Marko pozorno slušao i onda kasnije zapisao. Od sv. Pavla je poprimio širinu i otvorenost za sve koji žele prihvatiti Radosnu vijest. Boljih učitelja nije mogao imati, niti je trebao tražiti pouzdanije svjedoke za svoje Evanđelje. Kao dobar učenik, sv. Marko je i od jednog i od drugog upijao ono što su govorili o Isusu tako da je potaknut i nadahnut Duhom Svetim odlučio to zapisati i mi danas imamo Evanđelje koje se po njemu zove.

Simbol Evanđelja sv. Marka

Kršćanska Tradicija dodijelila je svakom evanđelistu njegov simbol. Stoga, gotovo redovito uza sv. Marka prikazuje se i krilati lav. Razna su tumačenja zbog kojih je on dobio taj simbol. Prema nekima, to je zato što njegovo Evanđelje ističe kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, „Lava iz koljena Judina“.

Drugi opet kažu da je lav simbol Markova Evanđelja jer to Evanđelje potanko opisuje Kristovo uskrsnuće i s velikim zanosom proglašava Kristovo kraljevsko dostojanstvo.

Prema nekima opet simboli evanđelista nastali su na temelju viđenja proroka Ezekijela, proroka Izaije i Apokalipse. Prema tome tumačenju sv. Marko ima simbol krilatog lava, jer svoje Evanđelje počinje s Ivanom Krstiteljem, koji je „glas što viče u pustinji“.

Pomolimo se: Bože, koji si blaženoga Marka, svoga evanđelista, uzvisio milošću evanđeoskog propovijedanja; podaj, molimo, da nam njegovo znanje koristi i njegova nas molitva brani. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome: Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog: po sve vijeke vjekova.

Nedjelja Dobrog Pastira

Na ovu nedjelju se Isus predstavio kao dobri pastir kojega ovce poznaju. On za ovce polaže svoj život i ovce za njim idu. Ovaj evanđeoski odlomak dio je Isusova govora u Jeruzalemu za vrijeme jednog blagdana.

Glavna misao je: Isus je dobri pastir koji život svoj daje za svoje ovce. Samo je Isus vrata koja omogućuju ulazak u Kraljevstvo nebesko, u kraljevstvo onih spašenih. "Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se." 

No, primijetio je da ga njegovi slušatelji baš i ne razumiju. Zato je Isus posegao za starim dobrim receptom - za prispodobom. Tako će ga najbolje razumijeti. Isus se, dakle, poslužio likom dobrog pastira. Isus kad želi nešto reći jednom običnom čovjeku on se služi slikama iz svagdašnjeg života. Tako, pastir i ovce. U Isusovo vrijeme biti pastir i posjedovati ovce, značilo je imati siguran život. Ovca je pastiru bila sve. Ona mu je davala hranu. Začuđujuće je kako je Svevišnji Bog tom stvorenju usadio sposobnost da ono može prepoznati glas svoga pastira. Začuđujuće je i to da pastir svaku svoju ovcu poimenice naziva.

Isto tako i svaki kršćanin treba prepoznati Kristov glas u velikoj gomili drugih glasova koji ga dozivaju. Treba znati razlikovati Kristov glas od glasova lažnih proroka koji lutaju po ovom svijetu, akoje sam Krist naziva: tati, kradljivci i razbojnici. U tom smislu Kristovi vjernici trebaju stalno imati pred očima ono što je Petar izrekao o isusu pred židovskim vijećem: "Nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." Mogu dolaziti razni lažni proroci, mogu nas zvati njihovi lažljivi glasovi. No, ne smijemo se za njima povesti. Krist, Dobri Pastir, ide ispred nas i označava nam put spasenja. On ne želi da zalutamo na stazama života. Došao je i učinio sve da se ne izgubimo: "ja sam došao da ovce imaju život i da ga imaju u izobilju."

Isus je u današnjem Evanđelju riječi svoje zapravo uputio farizejima, kojima nije ni na kraj pameti bilo dobro naroda. Stalo im je bilo samo do fotelje. Čak su i plaćali Rimljanima koji su bili okupatori, kako bi ih ovi postavili na koju visoku funkciju, po mogućnosti na funkciju velikog svećenika. Takvima isus govori: "Tko god na ovčinjak ne ulazi na vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. A tko na vrata ulazi, pastir je ovaca." Farizeji koji su stajali pred Isusom kao slušatelji, također su se smatrali duhovnim pastirima.

No, oni nisu Isusa priznavali kao "vrata ovcama", a njihove ovce, tj. Židovski narod, služile su im, kako sam već rekao, samo kao sredstvo za vlastitu korist. Isus je tako dobar pastir da je i svoj život položio kako bi nejgove ovce imale život u izobilju, najpotpuniji život u Vječnosti. Pokazao je sebe kao primjer dobrog pastira, a farizeje kao primjer suprotnosti dobrom pastiru. Može netko prigovoriti da isus priča u crno-bijeloj tehnici. No, to nije točno jer svi su znali kakve su sve spletke u tim slučajevima bile, a samo je Isus imao dovoljno hrabrosti i smjelosti to javno iznijeti na vidjelo.

okviru Četvrte vazmene nedjelje – Nedjelje Dobrog Pastira – i u okviru evanđeoskog izvješća o Dobrom Pastiru, cijela Katolička Crkva slavi svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Sigurno nam u ušima odzvanjaju riječi koje je Isus, Dobri Pastir, jednom prilikom rekao: "Žetva je velika, a radnika malo. Molite gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju." Treba moliti gospodara žetve za nova duhovna zvanja, jer je svako duhovno zvanje Božja inicijativa, njegova milost i njegov poziv. Molimo za dovoljan broj novih duhovnih zvanja. Zahvalno se sabiremo oko Isusa dobrog pastira. Sa starom crkvenom pjesmom kličemo: "I ja hoću biti ovca tvoja!" Danas molimo za sljedbenike duhovnih zvanja: da u svom pozivu ustraju na dobro svih vjernika i ostalih ljudi te da i dalje nastavljaju među ljudima poslanje Isusa dobrog pastira.