Župa Kraljice svete Krunice

Godišnjica smrti kardinala Franje Kuharića

Danas se, na godišnjicu njegove smrti, na poseban način Crkva u Hrvata sjeća svojega velikog kardinala, pok. Franje Kuharića.

Rođen je 15. travnja 1919. u Pribiću kraj Krašića, a preminuo u Zagrebu na današnji dan, 11. ožujka 2002. Sjemenište i klasičnu gimnaziju završio je na Šalati u Zagrebu. 

Studij teologije završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 15. srpnja 1945. u Zagrebu. Tijekom 1945. bio je kapelan u župi Radoboj kraj Krapine, a 1946.-1957. upravljao je župama Rakov Potok, Sveti Martin pod Okićem, a neko vrijeme i župom Sveta Marija Okićka.

Od 1957. do 1964. bio je župnik u Samoboru, gdje ga je 15. veljače 1964. zateklo imenovanje pape Pavla VI. na službu pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupa je zaređen 3. svibnja 1964. u Zagrebu te je odmah imenovan odgovornim urednikom Katoličkog dvotjednika Glasa Koncila. Godine 1969. imenovan je apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a 16. lipnja 1970. zagrebačkim nadbiskupom. Iste godine u rujnu izabran je za predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce.

Otkako je 15. svibnja 1993. Sveta Stolica osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju bio je njezin prvi predsjednik (izabran 8. lipnja 1993.) i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u Kardinalski zbor te je bio član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, te rimske komisije sv. Ćirila i Metoda. Umirovljen je 5. srpnja 1997., a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku msgr. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997.

Preživio je u veljači 1947. u Rakovom Potoku te 1948. u Jakovlju pokušaje atentata, a bio je kao župnik pozvan i na saslušanje na Udbu. Kao biskup bio je sudionik Drugoga vatikanskog koncila. Kao pastir najveće hrvatske nadbiskupije bio je neumoran i rado slušani propovjednik te su neke njegove propovijedi objavljene u knjizi Hodajmo u istini i Hodajmo u istini II. te pisac korizmeno-uskrsnih poslanica koje su sabrane u knjigu Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića.

Neumorno se trudio da papa Ivan Pavao II. upozna naše povijesne nedaće i dublje razumije našu želju za slobodom i samostalnošću. Za 900-godišnji jubilej Zagrebačke biskupije Papa je, unatoč svim poteškoćama trenutka, 11. rujna 1994. posjetio Zagreb te predvodio najveću hrvatsku misu u povijesti za mnoštvo od milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu. Bio je uz Papu i u tijeku njegova drugog posjeta Hrvatskoj, kada je Sveti Otac za euharistijskoga slavlja u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženim, što je najveća zasluga kardinala Kuharića.

Prva Korizmena Nedjelja

Ušli smo u KORIZMU! Hrvatska riječ Korizma dolazi od latinske Quadragesima ili Četrdesetnica. To je vrijeme Crkvene godine od šest tjedana priprave za najveći blagdan kršćanstva, za USKRS. Korizma počinje s Pepelnicom ili Čistom srijedom, a obuhvaća šest korizmenih nedjelja, 40 radnih dana. Značenje korizme vezano je uz simboliku broja četrdeset koje proizlazi iz Starog i Novoga zavjeta. To je najintenzivnije vrijeme crkvene godine. Uzor korizmenog vremena je Isus Krist koji se – kroz četrdeset dana – pripravljao na svoje mesijansko djelovanje, POSTOM i MOLITVOM, u pustinji. Korizma je i određeno vrijeme priprave odraslih na primanje svetih sakramenata kršćanske inicijacije: na krst, potvrdu i svetu euharistiju. U ciklusu Godine A, a to je upravo ova godina, misna čitanja, a osobito evanđelja, izabrana su da posluže kao polazište odraslim katekumenima prije primanja sakramenata kršćanske inicijacije. U današnjoj 1. korizmenoj nedjelji A, glavna misao misnih čitanja je KUŠNJA. I Isusa, Zloduh iskušava na njegovoj četrdesetodnevnoj pripravi u pustinji, ali, po Matejevu evanđelju, Isus izdržava – ne podliježe nijednoj kušnji. Reći ćemo: „Isus to može, jer on je Sin Božji, on je Bog!“ Sigurno je da je i njemu bilo teško; biti gladan, ne klanjati se časti i ne prihvatiti vlast. A što je s čovjekom? Naši praroditelji, Adam i Eva, – nisu izdržali – podlegli su KUŠNJI. Prihvatili su ponudu Zloga i izgubili Božju milost i ljubav Božju, a zadobili smrt. To Zlo, nečisto biće, je i danas među nama i traži način kako da odvoji čovjeka od Boga. Treba nam čvrsta vjera u Isusa Krista i njegova snaga da se zaštitimo od Zloga. Korizma je vrijeme da promislimo tajnu i smisao vlastitog postojanja. To je provjera naše životne aktivnosti, našega puta, na kojem ima puno sumnji, iskušenja, slabosti i padova.

Najava

Odlazi, Sotono! Evanđelje današnje nedjelje opisuje nam kako đavao iskušava i Isusa. Otklanjajući iskušenje u pustinji, Isus prihvaća sudbinu Sluge, a ne položaj bogatog, moćnog i osvajačkog kralja. Ovo je poruka onima koji se spremaju za krštenje ili su u Kristu već kršteni: i nas đavao stalno kuša. Gdje se čovjek jasnije opredjeljuje za duhovni život, tu je i đavao jače na djelu. Valja računati s tim i kroz ovu korizmu. Oduprimo se đavlu s Kristom!

Tumačenje čitanja
Prvo čitanje (Post 2, 7-9; 3, 1-7)
Čitanje knjige Postanka

Za današnje, misno, 1. čitanje, odabran je tekst iz Knjige Postanka, iz poglavlja 2., „Drugi izvještaj o stvaranju – Raj zemaljski“ i iz poglavlja 3., „Prvi čovjekov grijeh.“ Tekst iz Knjige Postanka stavlja pred nas govor o stvaranju čovjeka, njegovu smještanju u zemaljski raj, te o njegovom PRVOM GRIJEHU. Iz Knjige Postanka: „Gospodin Bog sazda čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ Bog stvori SVE: svemir, zemlju i sve što je na njoj. U početku Božjega stvaranja pojavljuje se i čovjek. Čovjek je VRHUNAC Božjega djela. Za njega je sve drugo stvoreno. Sa svim stvorenim čovjeka veže „prah zemaljski,“ ali s Bogom ga veže „dah života.“ Pisac Knjige Postanka veli: „I Gospodin Bog zasadi vrt na istoku u Edenu i u nj smjesti čovjeka koga je sazdao.“ U Edenski vrt Bog je 'postavio' i „stablo života nasred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.“ Za to stablo „stablo života,“ Bog im je rekao: „Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete.“ Naglasak je, dakle, na „stablu života,“ „stablu spoznaje dobra i zla“ s kojeg je Stvoritelj zabranio brati i jesti plodove. No, pod utjecajem Zloduha, žena i muškarac (Eva i Adam), došli su u iskušenje i pomislili da umjesto njih nitko drugi ne bi smio odlučivati što je za njih dobro, a što zlo. Zloduh – zmija navela ih je na to da otkažu posluh svom Stvoritelju. Zmija je navela ženu Evu na grijeh, a ona muža Adama, da uzme plod sa zabranjenog stabla koje je bilo pod zabranom, nasred vrta. Prvi ljudi, Eva i Adam, nisu se mogli oduprijeti Zloduhu nego su pojeli „zabranjeno voće.“ Nakon toga su „otkrili“ i „spoznali“ svu svoju ljudsku krhkost, svoje duhovno siromaštvo, svu bijedu i golotinju, pa su se od stida što su to učinili pokušali sakriti od Boga. Praroditelji nisu htjeli prihvatiti stvarnost postojanja u kojem je Stvoritelj iznad svega i iznad njih. Sebe su pokušali izjednačiti s Bogom. Tako su izgubili SVE, a posebno ŽIVOT. Dobili su GRIJEH i SMRT. „Tada se obadvoma otvore oči i spoznaju da su goli.“ Što je dobro, a što je zlo određuje sam Bog, Otac – Stvoritelj. A ljudi po Božjem zakonu mogu odrediti dobro i zlo po svojoj savjesti.

Opširnije...

40 DANA ZA ŽIVOT - MOLITVA PROTIV POBAČAJA

 40 dana za život je miroljubiva i molitvena – dokazano djelotvorna – inicijativa za život, u koju je dosada uključeno više od 600.000 ljudi diljem svijeta. Sastoji se od molitve i posta (2 Ljet 7, 14; Mk 9, 29), miroljubivog bdjenja i osvješćivanja lokalne zajednice o potrebi zaštite nerođenog života i problemu pobačaja.

Od 5. ožujka do 13. travnja molimo i postimo za prestanak pobačaja u Kliničkome bolničkom centru "Sestre milosrdnice", gdje se godišnje pobaci više od 500 djece.

SUDJELUJ I TI!

PAPINA PORUKA ZA KORIZMU 2014.

Postao je siromašan da nas obogati svojim siromaštvom (usp. 2 Kor 8, 9).

 Draga braćo i sestre, želim vam povodom korizme ponuditi neka korisna razmišljanja za naš osobni i zajednički put obraćenja. Ona se nadahnjuju na riječima svetog Pavla: »Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8, 9). Apostol se obraća kršćanima u Korintu da ih potakne da budu velikodušni u pomaganju vjernicima u Jeruzalemu koji su bili u potrebi. Što te riječi svetoga Pavla govore nama, današnjim kršćanima? Što taj poziv na siromaštvo, na život u siromaštvu u evanđeoskom smislu znači nama danas? 

Prije svega pokazuje način na koji Bog djeluje. Bog se ne objavljuje zaogrnut u svjetovnu moć i bogatstvo, već u slabost i siromaštvo: »Premda bogat, radi vas posta siromašan…«. Krist, vječni Božji Sin, jednak u moći i slavi s Ocem, postao je siromašan; sišao je među nas, približio se svakom od nas; ponizio se, »oplijenio se«, da u svemu postane sličan nama (usp. Fil 2, 7; Heb 4, 15). Božje je utjelovljenje veliki misterij! Ali razlog za sve to je njegova božanska ljubav, ljubav koja je milost, velikodušnost, želja za blizinom i on ne oklijeva darovati se i žrtvovati se za ljubljena stvorenja. Ljubav, milosrđe znači dijeliti sve s onim koga se ljubi. Ljubav nas čini sličnima, stvara jednakost, ruši zidove i poništava udaljenosti. Bog je to učinio s nama. Isus, naime, »radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu« (Drugi vat. konc., Past. konst. Gaudium et spes, 22).

Postavši siromašan, Isus nije tražio siromaštvo zbog njega samog, već – kako kaže sveti Pavao – »da se vi njegovim siromaštvom obogatite«. To nije igra riječi ili puka fraza. U tome je sažeta Božja logika, logika ljubavi, logika utjelovljenja i križa. Bog nam nije spasenje odaslao s neba, kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno. Kristova ljubav nije takva! Kada Isus silazi u vode Jordana i daje se krstiti od Ivana Krstitelja, ne čini to zato što treba pokoru ili obraćenje; on to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede. Upada u oči da Apostol kaže da smo oslobođeni ne Kristovim bogatstvom, već njegovim siromaštvom. Ipak sveti Pavao poznaje dobro »neistraživo bogatstvo Kristovo« (Ef 3, 8), koji je »baštinik svega« (Heb 1, 2).

Što je dakle to siromaštvo kojim nas Isus oslobađa i obogaćuje? To je upravo način kojim nas ljubi, način na koji nam postaje blizak, baš poput Dobrog Samarijanca koji je bio bližnji onom čovjeku koji je polumrtav ostavljen kraj puta (usp. Lk 10, 25s.). Ono što nam daje pravu slobodu, pravo spasenje i pravu sreću je njegova suosjećajna i nježna ljubav kojom je povezan s nama. Kristovo siromaštvo koje nas obogaćuje je njegovo utjelovljenje, njegovo preuzimanje na sebe naših slabosti i grijeha kao izraz beskrajnog Božjeg milosrđa. Kristovo je siromaštvo najveće bogatstvo: Isusovo je bogatstvo njegovo beskrajno povjerenje u Boga Oca, njegovo stalno pouzdanje u njega, njegova želja da traži uvijek i jedino njegovu volju i njegovu slavu. On je bogat kao što je bogato dijete koje osjeća da je voljeno i koje voli svoje roditelje i ne sumnja ni trenutka u njihovu ljubav i nježnost. Isusovo je bogatstvo to što je Sin; njegov jedinstveni odnos s Ocem je najveći prerogativ toga siromašnog Mesije. Kada nas Isus poziva da uzmemo na sebe njegovo »laki jaram«, on nas poziva da se obogatimo tim njegovim »bogatim siromaštvom« i »siromašnim bogatstvom«, da dijelimo s njim njegov sinovski i bratski Duh, da postanemo sinovi i kćeri u Sinu, sinovi i kćeri u bratu prvorođencu (usp. Rim 8, 29). Rečeno je da je jedina žalost ne biti sveti (L. Bloy); mogli bismo također reći da postoji samo jedna prava bijeda: ne živjeti kao Božji sinovi i Kristova braća.

Opširnije...

Pepelnica - čista srijeda

Čista srijeda ili Pepelnica početak je korizme, važnog vremena crkvene godine, koje traje šest tjedana.

Svećenik će u svakoj crkvi, u okvire redovitog bogoslužja, kratkim obredom blagosloviti pepeo na pladnju. A zatim će, u znak ozbiljne želje za pokorom i obraćenjem, najprije sebi, a zatim svakom prisutnom vjerniku posuti po glavi nekoliko trunaka pepela. Pepeljenje je ovdje vrlo rječita simbolična gesta. Oduvijek posipati se pepelom - i kao izraz i kao čin - znači uozbiljiti se, kajati se za svoje loše postupke. Znači i spremnost na nove, bolje korake. Crkvenim jezikom to je predznak osobne metanoje, obraćenja.

S jedne strane pepeo je prah, blato, zemlja - podsjeća na smrt i prolaznost. "Prah si i u prah ćeš se vratiti!" zapisano je u prvoj svetopisamskoj knjizi, knjizi Postanka. S druge - pravi pepeo nastaje sagorijevanjem. A sagorijevanje je u drevnom simboličkom govoru postupak čišćenja, dapače oplemenjivanja.

Stoga se vjernik "primanjem pepela" uključuje u korizmeno vrijeme duhovnog (pro)čišćenja. Vlastitog oplemenjivanja! U antikno vrijeme simbolični je govor bio razumljiviji nego danas: u ognju su pokušavali plemenite metale osloboditi od nečistoće. Gledano na to, to je preduskrsno pripravno pokorničko vrijeme - korizma - uporno pa i naporno, ali korisno, spasonosno vrijeme osobnog očišćenja. 

Čistom srijedom započinje razdoblje Crkvene godine koje se zove korizma. Obred pepeljenja, iako sveden na simboliku, vrlo je ozbiljan čin. To je početak, ulaz u korizmu. Istog dana slijedi i konkretno djelo pokore: post i nemrs.

Obred pepeljenja je "pod misom", poslije Evanđelja i homilije, usred otajstva euharistijske službe. Svećenik uvodnim riječima poziva prisutne na molitvu, a zatim u ime sabrane zajednice predmoli: "Bože, ti si na poniženje sažaljiv, na obraćenje milostiv. Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo. Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskog života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina." - Tad poškropi pepeo blagoslovljenom vodom.

Pepeo je običan, od spaljenog drveta, ili, ako je to moguće, od (palminih, maslinovih ili drugih) grančica koje su bile blagoslovljene prethodne godine na Cvjetnicu. Time se hoće izreći kontinuitet metanoje (obraćenja). Svećenik zatim svakom vjerniku stavlja malo pepela na glavu ili čelo uz poziv: "Obratite se i vjerujte Evanđelju!" ili drugačijim pozivom: "Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti." Prva rečenica je Isusov poziv iz njegova nastupnog, programatskog Govora na gori. Druga je mnogo starija, iz knjige Postanka, s asocijacijom i aluzijom na izgon praroditelja iz raja.

Sve to, ako je potreba, može biti upriličeno i kao služba riječi, izvan mise; npr. u staračkom domu, bolnici ili sličnim zajednicama. A budući da mnogi na Pepelnicu, u radni dan, ne mogu doći u crkvu, obred se u župama ponovi u narednu nedjelju.