Župa Kraljice svete Krunice

Biskupi pozivaju mlade na SHKM

Izvanredno plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferencije, pod predsjedanjem predsjednika HBK-a mons. Želimira Puljića, zadarskog nadbiskupa, održano je u ponedjeljak, 27. siječnja 2013. u sjedištu Hrvatske biskupske konferencije u Zagrebu.  

Oče biskupe, hrvatska katolička mladež raduje se nacionalnom susretu mladih koji se 26. i 27. travnja održava u Dubrovniku. Kako napreduju pripreme? Što možemo očekivati od SHKM-a 2014?

Vjernici Dubrovačke biskupije, osobito mladi, zapravo već intenzivno žive Susret hrvatske katoličke mladeži. Sve se više ljudi uključuje u organizaciju, stavljaju tom projektu na raspolaganje svoje talente i svoje vrijeme. Uvjeren sam da je Susret hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku za našu biskupiju, osobito mlade naše biskupije, velika prilika za rast u vjeri. Plodovi se već vide. Nadamo se da će i svi oni mladi koji dođu na Susret moći participirati u njima. Sa željom da nam susret u Dubrovniku svima bude poticaj za rast u istinskoj slobodi, onoj za koju nas je Krist oslobodio i na koju nas on poziva, pripremamo bogate i zanimljive sadržaje. Oni koji nam dođu u pohode moći će bolje upoznati - ne samo prirodno i kulturno, nego i duhovno bogatstvo ove biskupije i grada Dubrovnika. 

U Sisku ste nam rekli kako se nadate da će domaćinstvo Susreta hrvatske katoličke mladeži probuditi mlade Dubrovačke biskupije. Jesu li se mladi probudili? Što ovaj Susret, ali i pripreme koje traju već gotovo dvije godine, donose mladima Dubrovačke biskupije?

Jedan od ciljeva, a ujedno i najvećih plodova Susreta hrvatske katoličke mladeži je „buđenje” mladih. Dubrovačka biskupija ima svoje specifične okolnosti, geografsku rascjepkanost, malena sveučilišta, dugačku turističku sezonu… Sve to otežava pastoral mladih. Sa Susretom hrvatske katoličke mladeži odvila se jedna drugačija priča. Mladi ove biskupije su se ujedinili oko ideje da zajedno grade nešto posebno. Susret su doživjeli kao priliku da i ovaj dio naše domovine i Crkve prodiše novom svježinom. U zraku se osjeća veliko zajedništvo, entuzijazam i radost susreta koji su mladi pronijeli u svaki kutak naše biskupije 

Na koji način će SHKM utjecati i na sveopći duhovni rast vjernika Dubrovačke biskupije?

S približavanjem Susreta sve se više osjeća zanos oko njegovog odvijanja. Šećući ulicom „susrećete“ plakate koji vas pozivaju da i vi ostanete dio te priče. I mnogi mladi se odazivaju. I čujete slučajne prolaznike koji komentiraju Susret i događaje koji su s njim povezani. To znači da je i njih Susret dotaknuo. Ovo će dodatno dobiti na značenju nakon što se mnogi od njih uključe u susret, nudeći mladima prostor u svojim domovima. Imam dojam da se sa Susretom razbijaju i mnoge predrasude o Crkvi, osobito među našim mladima. Za mnoge od njih to jedan novi susret s Bogom i s Crkvom. Kroz sudjelovanje u pripravi mladi osjećaju da nam je do njih stalo, da su nam važni. I nesebično se daju. Sve je to, na svoj način, doprinos duhovnom rastu vjernika ove biskupije. 

Na raspolaganje se stavilo više od 1600 volontera. Vjerujemo da ste ponosni tolikim brojem mladih koji se žele nesebično staviti u službu drugima. Kolika je važnost volontera za SHKM i koja je njihova uloga?

Oni su važni jer oni su pravi organizatori ovoga Susreta. Oni nisu samo mladi ljudi koji su se u tehničkom smislu odlučili staviti na raspolaganje organizaciji jednog tako velikog događaja, nego su to su mladi ljudi koji žele pokušati pogledati na svoj život i svijet drugačijim očima i iz jedne drugačije perspektive. Biti volonter zapravo znači biti spreman upoznati sebe kao čovjeka, prepoznati vlastite talente i ugraditi ih u zajedništvo koje te treba baš onakvog kakav jesi. U animaciji mladih se često zna spomenuti da je svaki čovjek uistinu poseban i jedinstven i kao takav iznimno potreban. Znate, Susret se može održati bez svakoga, ali sa svakim pojedincem on postaje veći, ljepši i bogatiji. Možda ni nakon Susreta dio naših volontera ovoga neće biti u potpunosti svjestan, ali njihova dobra volja ulijeva mi sigurnost da neće prestati tražiti i osobito da će znati adresu na koju se uvijek mogu obratiti, vrata na koja uvijek mogu pokucati. 

Kako ste zadovoljni odazivom vjernika župa Dubrovačke biskupije za smještaj mladih hodočasnika? 

Veliki dio vjernika naše biskupije je otvorio vrata svojih domova za mlade hodočasnike. Mi smo mala i rascjepkana biskupija, ali imamo zaista veliko srce. Neke od naših župa će primiti skoro veći broj mladih nego li imaju stanovnika. Drugi još uvijek razmišljaju. Neki se jednostavno ne usuđuju upustiti u ovu avanturu. Pred nama su još tri mjeseca. To znači i da je još puno prilika. Pravi odgovor na ovo pitanje moći ću dati tek nakon susreta. 

Geslo ovogodišnjeg SHKM-a koji se održava u gradu slobode je „Na slobodu pozvani“. Koju poruku o slobodi želite da mladi ponesu sa Susreta i ugrade je u svoje živote?

Dubrovnik je poznat kao grad slobode. Naši su preci prepoznali slobodu kao jedan od najvećih darova koje nam daruje Gospodin. I mi smo danas, više nego ikad prije, pozvani promišljati o tom daru. Živimo u slobodnom društvu, ali znamo li zapravo biti slobodni? Želio bih da svi mladi koji se pripremaju za SHKM, bilo kao volonteri ili sudionici, otkriju pravo značenje slobode. Uvjeren sam da im u tome mogu pomoći i pripremne kateheze. Odbacujući blijede interpretacije slobode OD, koje najčešće i nisu sloboda nego bijeg od sebe i od odgovornosti u još veću neslobodu, želimo im poručiti da je istinska i prava sloboda, sloboda ZA. Samo sloboda ZA nam pomaže rasti i oblikovati se, bez straha od odgovornosti i prihvaćajući sebe i svijet oko sebe. 

Što ovaj Susret znači za Vas osobno?

Za mene osobno Susret je milosni dar, od Boga dana prilika da u zajedništvu s drugima, svojim bližim suradnicima i osobito mladima ove biskupije, učinim nešto važno za sadašnjost i budućnost ove mjesne Crkve. 

Što je po Vama najveća vrijednost Susreta hrvatske katoličke mladeži?

Najveću vrijednost Susreta hrvatske katoličke mladeži, po mom mišljenju, izražava riječ susret. To je susret u vjeri, molitvi, radu, zabavi… s drugima sebi sličnima po mladosti, pripadnosti istoj vjeri i istom narodu. U zajedništvu s njima, to je istovremeno i susret sa Crkvom koju možemo doživjeti kao obitelj kojoj i sami pripadamo i postati njezini graditelj. To je, na kraju, i susret s Bogom na jedan nov i neponovljiv način. Svi ti susreti, svaki od njih na njima svojstven način, nas osposobljuju za jedno autentičnije življenje svoje kršćanske vjere u svijetu i vremenu koji su nam, kako ja to volim reći, darovani, ali i zadani.

Obraćenje Svetog Pavla apostola

Sveti Pavao (Tarz, 5. - Rim, 65.) svetac rimokatoličke Crkve, evangelizator i misionar u Maloj Aziji, Grčkoj i Rimu, teolog, napisao je više poslanica Novoga Zavjeta, mučenik.

Najviše podataka o njegovu životu daju nam Djela apostolska. Prema njima, Pavao je bio iz Tarza (u današnjoj južnoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu). Zvao se Savao, što odgovara hebrejskom imenu Šaul. Latinsko ime Pavao uzeo je vjerojatno za boravka na Cipru. Bio je židovski student Talmuda, izučio je zanat za izrađivača šatora. Kao vjerni Židov, progonio je kršćane, te je bio prisutan pri ubojstvu sv. Stjepana. 

Na putu u Damask, kamo je krenuo uhititi grupu kršćana, doživio je viđenje, oslijepio je od jakog nebeskog svijetla i čuo Isusove riječi : ”Savle, zašto me progoniš? ” To iskustvo je na njega tako utjecalo, da je prihvatio kršćanstvo, dao se krstiti u Damasku i počeo naviještati Evanđelje. U Jeruzalemu su u početku bili sumnjičavi prema njemu, dok se nisu uvjerili da se stvarno obratio. Na prvom misijskom putovanju pratio ga je Barnaba koji ga je i uveo u zajednicu jeruzalemske Crkve. Putovao je po Maloj Aziji, Grčkoj, istočnom Sredozemlju, te je na kraju stigao do Rima. Obično se govori o njegova četiri misijska putovanja. Na njima je najprije ulazio subotom u sinagoge te Židovima naviještao evanđelja, a kad ga oni ne bi prihvatio, onda se obraćao i poganima. 

U Pavlovim poslanicama, koje su postale sastavni dio Novog zavjeta, a pisao ih je pojedinim mjesnim Crkvama, odgovarajući na njihove konkretne probleme, nailazimo na još nešto biografskih podataka o njemu. Ponajprije, tu i on sam prepričava svoj doživljaj susreta s Kristom (vidi: Poslanica Galaćanima 1,11-24]]), potom pripovijeda o svojim putovanjima i susretima s Petrom i ostalim apostolima u Jeruzalemu. Konačno, govori o nevoljama koje je doživljavao na putovanjima, primjerice, kako je više puta bio je bačen u tamnicu, bio bičevan, kako je doživio nekoliko brodoloma i slično. Jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je “Hvalospjev ljubavi” iz Prve poslanice Korinćanima, a teološki je osobito pogata Poslanica Rimljanima. 

Pavao i sam u Poslanici Rimljanima spominje svoju nakanu da nastavi putovanje do Španjolske. Premda iz njegovih spisa nemamo potvrde da se to putovanje doista i dogodilo, tradicija govori da je on i ondje navijestio evanđelje. U Rimu je bio u zatočeništvu, a predaja govori i o mučeničkoj smrti. U Rimu mu je 65. godine mačem odrubljena glava. To je vjerojatan podatak budući da je Pavao za sebe izjavljivao da je rimski građanin, pa je tako bio i pogubljen na način kako su se pogubljivali punopravni građani Rima (a ne razapinjanjem). 

U Rimokatoličkoj Crkvi blagdan mu se slavi 29. lipnja, zajedno sa sv. Petrom, te blagdan njegovog obraćenja 25. siječnja. 29. lipnja, blagdan sv. Petra i Pavla slavi i Pravoslavna Crkva (ako se koristi julijanski kalendar, onda je to 12. srpnja prema gregorijanskom kalendaru). Među protestantima Pavao je osobito na cijeni, osobito zbog svoje Poslanice Rimljanima koja je Martina Luthera potakla na djelovanje. Sveti Pavao štuje se kao zaštitnik pisaca, novinara, glasnogovornika, biskupa, misionara, izrađivača šatora, protiv zmijskog otrova, članova pokreta Cursillo, grada Rima, Malte i mnogih drugih mjesta širom svijeta.

Sveti Vinko, đakon i mučenik

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima.

Sv. Vinko iz Zaragoze, đakon i mučenik pod Dioklecijanom, 304.g. spominje se u Rimskom Martirologiju 22.01. zajedno sa sv. Anastazijem Perzijskim, poštovan i od Grka 11. prosinca. Taj najpoznatiji mučenik Španjolske predstavlja se u đakonskoj dalmatici i sa znakom križa, gavrana, rešetaka ili plamena. Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Zaragoze, Portugala itd. Uzimaju ga za zaštitnika vinari, staklari i mornari. Ime mu je i u litanijama svih svetih.

Njegov životopis se čitao u crkvama Afrike već od kraja 4. stoljeća, kako svedoči sv. Augustin u Ispovijestima 275. Sadašnja Acta SS, III Jan,6 potječu iz kraja osmog ili devetog stoljeća i sastavljena su iz tradicije. Anali Boll., I, 259, daju drugačiji životopis. Svi se slažu sa životopisom Prudentisa (P.L.LX, 378). Rođen je u Zaragozi, od oca Eutriciusa (Euthicius) i majke Enole, iz mjesta Osca. Pod vodstvom biskupa Zaragoze, Vinko je daleko uznapredovao u studijama. Zaređen je za đakona i dodeljena mu je dužnost da propovijeda po biskupiji, jer je biskup imao govornu manu. Po naredbi upravitelja Daciana, on i biskup su dovučeni u lancima u Valenciju i držani su u zatvoru dugo vremena. Tada je Valerius, biskup, pušten, ali su Vinka zadržali i bio je podvrgnut surovim mučenjima, razapinjali su ga kukama, pekli, bičevali. Ponovo je bio zatvoren u ćeliju u kojoj je po podu bilo razbacano polomljeno staklo. Da bi uzdrmali njegovu upornost, nakon tolikih muka, smješten je u krevet, na kojem je i izdahnuo.

Njegovo tijelo je bačeno lešinarima, ali ga je obranio gavran. Dacijan je potom bacio tijelo u more, ali je ono isplivalo na obalu i sahranila ga je jedna pobožna udovica. Nakon što je uspostavljen mir u Crkvi, podignuta je kapela nad njegovim zemnim ostacima izvan zidina Valencije. 1175. g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. Cremona, Bari i ostali gradovi tvrde da također posjeduju njegove relikvije. Kilderik I. je donio stopalo i dalmatiku u Pariz 542.g. i podigao je crkvu u čast sv. Vinka. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III. 796.g.

U nas je slavljenje Vinkova (Vinceta) uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine. Sam Sveti Vinko uz vino je povezan tek imenom

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana

Dani od 18. do 25. siječnja su u Katoličkoj Crkvi posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana.

Ova se osmina slavi i u nekim drugim kršćanskim Crkvama. Začetnik ovog molitvenog pokreta je američki anglikanski svećenik Pavao Wattson sa svojim suradnikom, anglikanskim svećenikom Spencerom Jonesom. - Pavao Wattson je pripadao takozvanom oksfordskom pokretu u Anglikanskoj Crkvi, koji je bio sklon zbližavanju s Rimom. Na njegov su poticaj godine 1908., u okviru američke Anglikanske Crkve, po prvi puta organizirali ovu osmodnevnu molitvu za jedinstvo kršćana. Ubrzo nakon toga Pavao Wattson je, zajedno s muškom i ženskom redovničkom zajednicom, koje je već prije bio osnovao, pristupio Katoličkoj Crkvi. Otada se ova osmina počela širi ponajviše u Katoličkoj Crkvi. Papa Pio X. službeno ju je odobrio i preporučio svim katolicima.

Pavao Wattson je nastojanje oko jedinstva shvaćao u predkoncilskom duhu. Tada se jedinstvo kršćana shvaćalo kao povratak svih odijeljenih kršćana u krilo Katoličke Crkve. Zato se molitvena osmina u početku širila samo među katolicima i anglikancima koji su bili skloni Rimu.

Novi poticaj cjelokupnom ekumenskom gibanju i napose molitvi za jedinstvo svih kršćana dao je Drugi Vatikanski sabor (održan 1962.-1965.), koji je iznio nova katolička načela suvremenog ekumenskog gibanja. Između ostalog posebno je naglašen duhovni ekumenizam, to jest obraćenje srca i svetost života te javna, zajednička, i svaka osobna molitva za jedinstvo. Molitva je od sada duša svega ekumenskog gibanja. Novi papinski dokumenti o ekumenizmu posebno preporučuju upravo održavanje molitvene osmine od 18. do 25. siječnja kao zajedničke molitve s drugim kršćanima i prilika za prijateljske susrete.

U Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji molitvena se osmina tradicionalno i svečano slavi u kapucinskoj crkvi u Osijeku. U njoj sudjeluju vjernici različitih kršćanskih zajednica i najviši predstavnici kršćanskih zajednica iz Osijeka, Đakova i drugih mjesta. U većini župa kroz tih se osam dana moli za jedinstvo u okviru svete mise.

Druga Nedjelja kroz godinu

U 2. smo nedjelji kroz godinu A, evanđeliste Mateja. Ključna riječ svih čitanje ove nedjelje je: Evo JAGANJCA BOŽJEGA koji odnosi grijeh svijeta! Liturgijska ili crkvena godina može se podijeliti u tri razdoblja: došašće s božićnim vremenom (6 do 7 nedjelja) – korizma s uskrsnim vremenom (6 korizmenih i 7 uskrsnih nedjelja) i – tzv. „vrijeme kroz godinu“ (34 nedjelje: prvih 5-10, nakon Bogojavljenja, a ostale nakon Duhova). Na čelu prvih desetak nedjelja kroz godinu stoji blagdan Krštenja Isusova, a na kraju, 34. nedjelje „kroz godinu“ slavi se blagdan Krista Kralja. Ta tri razdoblja liturgijske godine mogu se označiti kao ŽIVOT s KRISTOM. Sv. Pavao veli: „Život je naš s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3). Prvo razdoblje, došašća i Božića donosi nam misterij našega bogosinstva: postajemo sinovi Božji u Sinu njegovu, rođenom Isusu. Drugim razdobljem, ulazimo u misterij pashe-prijelaza: postajemo, postupno, suobličeni s Kristom – sudjelujući u njegovim patnjama sve se više uzdižemo k njegovu uskrsnuću i proslavi. U trećem razdoblju, u nedjeljam kroz godinu, proživljavamo misterij svojega bogoučeništva. U ovim nedjeljama Krist poučava nas, svoj puk, svoje vjernike. Krist je naš božanski Učitelj, riječima i djelima, a mi njegovi – bogoučenici. Sveti Pavao bi nam rekao: „Dječice moja! Sve vas u trudovima ponovo rađam dok se Krist ne oblikuje u vama“ (Gal 4,19). Krist je došao, spasiti nas! 

Najava

„Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Crkava je u Ivanovim riječima o Isusu kao jaganjcu prepoznala 'srce' Isusova dolaska na svijet. Došao je odnijeti grijehe. I među vjernicima u Crkvi stoji onaj koga se ne vidi i ne prepoznaje. Potreban je, dakle, netko, kao Ivan, da pokaže onoga koji dolazi. Crkva je od Ivana Krstitelja na sebe preuzela ulogu pokazivanja Isusove prisutnosti među ljudima. Isus se rodio da bude „svjetlost svijeta.“ 

Opširnije...